Nešto se mijenja iz osnova u percepciji cionističke tvorevine. Istina o njenim zločinima od začeća pa do danas polako ali sigurno se probija do svjetskog javnog mnijenja. Ljudi širom svijeta traže taj “korijenski uzrok”, koji se ovih dana mnogo pominje. I polako ga nalaze, a kada se upoznaju s njim, shvate da ništa nije tako komplicirano kako bi to da ih uvjere “eksperti” – to je da je jedna rasistička ideologija u kombinaciji s prljavom savješću Zapada dovela do posljednjeg kolonijalnog projekta, koji po brutalnosti skoro da nema premca. 

BOJAN BUDIMAC PODIJELI

Proteklih nedjelja cijeli repertoar već viđenog se po ko zna koji put izvodio pred očima svijeta. Konstante tog repertoara jesu: izraelska propagandna mašina koja uz pomoć zapadnih saveznika opravdava bezobzirna ubijanja, bezbrojna bezuba saopćenja vlada zapadnih zemalja s klišejima ponavljanim ad nauseam o izraelskom “pravu na samoodbranu” u kojima se “apelira” na “obje strane” i nedvosmisleno osuđuje jedna strana (nepotrebno reći palestinska), izrazi podrške jednoj ili drugoj strani i odgovarajući protesti i na kraju procesiju eksperata koji (bez obzira na stranu) uvjeravaju publiku da je sve to (palestinsko-izraelski sukob) vrlo komplicirano (prekomplicirano za prosječnog konzumenta vijesti) i skoro nerješivo.

Kada se ovi elementi uzmu zdravo za gotovo, vrlo je lako upasti u “zamku” već viđenog i zaključiti da je ovo krvoproliće samo još jedno u nizu sličnih – izraelski zvaničnici i njihove apologete te bestijalnosti cinično nazivaju “košenjem travnjaka” – poslije kojeg će se vratiti status quo. Taj status quo podrazumijeva totalnu blokadu pojasa Gaze, izraelsku ilegalnu okupaciju Zapadne obale, širenje nelegalnih kolonijalnih naselja, protjerivanje Palestinaca iz Istočnog Jerusalema i praksu koja je, kada je riječ o cionističkoj tvorevini, relativno nedavno definirana kao aparthejd. Lako, suviše je lako biti pesimista kada je o Palestini riječ. 

Međutim, paradoksalno, od mnogih analitičara može se čuti da je ovaj put sve mnogo drugačije. Još paradoksalnije, to se prošle nedjelje čak moglo čuti od izraelskog predstavnika u UN tokom njegovog nadrealnog obraćanja Vijeću sigurnosti: Naravno, zbog posve drugih razloga. 

RIJETKO VIĐENO JEDINSTVO PALESTINACA

Šta je zaista drugačije u odnosu na posljednja slična zvjerstva izraelskih okupacionih snaga u pojasu Gaze 2008/09. i 2014? U vojno-tehničkom smislu gotovo ništa. Disproporcija osposobljenosti i opremljenosti za ubijanje i uništavanje jeste na strani cionističke tvorevine, kao i volja da se one (genocidno) do maksimuma iskoriste. Međutim, sama činjenica da snage palestinskog otpora mogu da blokiraju normalan život u Izraelu jeste dokaz da su oni prethodni “ratovi”, unatoč svim hvastanjima izraelskih okupacionih snaga, bili izgubljeni (zapravo, cionistička armija nije dobila nijedan rat od 1967). Ako je proklamirani cilj tih agresija, kao i ove tekuće, bio da se uništi sposobnost “Hamasa” i “Islamskog džihada” da ispaljuje rakete na Izrael, taj cilj očigledno nije ostvaren. Uzgred, ko god otpor Palestinaca pripisuje isključivo “Hamasu” i “Islamskom džihadu”, svjesno ili nesvjesno, iz gluposti ili pak loših namjera, valja propagandu cionističke tvorevine. Ta propaganda ima za cilj da odvoji ove organizacije od Palestinaca, stvarajući “opravdanje” Izraelu da borbom protiv njih satire sve Palestince. Uostalom, svi okupatori od kada je svijeta i vijeka pokrete otpora nazivali su “teroristima”.

Ono što je veoma različito “na terenu” u odnosu na prethodna krvoprolića u Gazi jeste jedinstvo Palestinaca kakvo odavno nije viđeno. Zapravo, još prije nego što je krvoproliće počelo digli su se glasovi Palestinaca u Istočnom Jerusalemu, na Zapadnoj obali, u Izraelu i Gazi. Sheikh Jarrah, dio Istočnog Jerusalema u kojem jevrejski kolonizatori, uz državu koja im čuva leđa, pokušavaju protjerivanje palestinskih porodica (koje stoljećima žive na tim nekretninama), te palestinski nenasilni otpor tome već su bili vijesti koje su obigrale planetu. Snimci tih dešavanja već nisu, blago rečeno, bili povoljni za cionističku tvorevinu i teško ih je bilo spinovati, da bi vrhunac samonanesene PR katastrofe izraelske okupacione snage dostigle napadom na ljude koji su klanjali u Al-Aksa džamiji i ispred nje posljednje večeri svetog muslimanskog mjeseca ramazana. Spinovati to je nemoguće, otud Gilad Erdan, pomenuti predstavnik Izraela pri UN, izgleda beznadežno glupo kada pokušava da proda priču da su zapravo “sigurnosne” snage bile napadnute.

Prvi put izraelska propaganda nije u stanju da dekontekstualizira napad na Gazu i beskompromisno nametne svoj narativ, po kojem su, po pravilu, izraelske akcije reakcija i samoodbrana, a kako vrijeme odmiče, sve se više samourušava. Desperatni pokušaj ušutkivanja stranih medija unutar pojasa Gaze uz besmislenu tvrdnju, bez ijednog dokaza, da uposlenici npr. Associated Pressa igraju ulogu “Hamasovog” ljudskog štita kod prosječnog konzumenta vijesti može samo imati kontraefekt.

ISTINA JE KONAČNO NEZAUSTAVLJIVA

Licemjerje saučesnika u zločinu i glavnih zaštitnika Izraela – SAD i EU – jeste konstanta, ali nikada nije bilo ovako izloženo “na tacni” svjetskom javnom mnijenju ili, možda je bolje reći, svjetsko javno mnijenje nije nikad bilo ovoliko spremno (i opremljeno) da ga jasno vidi. Ogroman utjecaj i zaslugu za to imaju društvene mreže, koje, baš kao što izraelski vazdušni štit Iron Dome ne može da zaustavi svaku raketu, ne mogu, iako se svojski trude, da cenzuriraju baš svaku informaciju koja ne odgovara izraelsko-zapadnom narativu. Jednostavno, pravih je informacija previše i dostupne su “na jedan klik”.

Prvi put izraelsko divljanje u Gazi, koje ima prešutnu podršku predsjednika SAD samoproklamiranog cioniste, pravi probleme Bijeloj kući. Grupa od šest predstavnika u Američkom kongresu poznata kao The Squad (progresivne demokrate – Alexandria Ocasio-Cortez, Ilhan Omar, Ayanna Pressley, Rashida Tlaib, Jamaal Bowman i Cori Bush) prvi je put ispod krova te kuće oštro kritizirala ne samo izraelske vojne bestijalnosti nego i praksu aparthejda. Bernie Sanders, tzv. “liberalni cionista”, piše za New York Timespodjednako teške osude američke popustljivosti prema Izraelu. Na Twitteru se naprasno sjetio da je pomoć zemljama koje krše ljudska prava zabranjena američkim zakonom, te da se mora “dobro pogledati u 4 milijarde dolara godišnje američke pomoći Izraelu”. Bila je zabranjena i 2008. i 2014, a da Bernie ni glasa u tom smislu nije pustio. 

Kad već spomenuh “liberalne cioniste”. Isto tako se pred očima svijeta raspada ideja “liberalnog cionizma”. Naime, ne postoji ta vrsta mentalne gimnastike koja uspješno, dakle bez kognitivne disonance, može da pomiri pojam liberalizma s rasističkom, kolonijalnom ideologijom, koja je softver etničkog čišćenja, okupacije, represije i aparthejda. Ta je sintagma uvijek bila oksimoron poput “liberalni rasista” ili “liberalni ubica”. Pravo je čudo da je dugo bila marker za “pozitivnog” stanovnika Izraela ako je jukstapozicioniran ultradesničarskom naseljeniku, poput onih koji i sada, dok ovo pišem, marširaju diljem historijske Palestine urlajući “smrt Arapima”.

RAZLOZI ZA ZABRINUTOST CIONISTIČKOG REŽIMA

Od početka godine tri događaja su se desila koja u isto vrijeme omogućavaju i pomažu ove (revolucionarne) promjene u percepciji Izraela. Prvi je da je Međunarodni krivični sud prihvatio jurisdikciju na teritoriji historijske Palestine i donio odluku da tužiteljka Fatou Bensouda otvori istragu glede izraelskih ratnih zločina. Iako to (još) ne znači da će istraga dovesti do suđenja, to je ogroman korak ka pozivanju Izraela na odgovornost. Naravno, Izrael je već potvrdio svoj status de facto međunarodne parije odbijanjem da sarađuje sa sudom (zvuči poznato).

B’Tselem, izraelska nevladina organizacija koja se bavi ljudskim pravima na okupiranim teritorijama, napravila je presedan i početkom godine objavila izvještaj koji se odnosi na cijelu teritoriju historijske Palestine pod naslovom “Režim jevrejske supremacije od rijeke Jordan do Sredozemnog mora: Ovo je aparthejd”. Izvještaj na osam strana koncizno i precizno izlaže kako “na cijelom području između Sredozemnog mora i rijeke Jordan izraelski režim primjenjuje zakone, prakse i državno nasilje osmišljene da učvrste supremaciju jedne skupine – Jevreja – nad drugom – Palestinaca”, te objašnjava mehanizme i inžinjering različitih načina sprovođenja sistemske diskriminacije Palestinaca na Zapadnoj obali, pojasu Gaze, u Istočnom Jerusalemu i unutar granica Izraela iz 1948.

B’Tselem nije organizacija koje je općepoznata u svijetu iako je veoma poznata onima koji prate situaciju u Palestini, pa je zapadnim medijima relativno lako bilo da taj izvještaj ignoriraju. Međutim, to se ne može reći za Human Rights Watch (HRW), koja je najpoznatija i najprestižnija ljudskopravaška organizacija na svijetu. HRW je krajem aprila objavio po cionističku tvorevinu razoran izvještaj pod naslovom “Pređen prag: izraelske vlasti i zločini aparthejda i proganjanja”. Može se reći da su sadašnji događaji u Palestini zasjenili ovaj izvještaj o kojem bi se moralo pisati/izvještavati više, ali s obzirom na to da je već, a tek će biti u budućnosti, referenca na koju se kritičari izraelske politike mogu pozvati, njegov je značaj teško ignorirati. 

Nepotrebno je naglasiti da HRW nije neka radikalno ljevičarska, nego vrlo centristička, vrlo etablirana organizacija. Istina, često izvještaji o zemljama koje se ne dopadaju američkoj imperiji imaju previše politike, a manje stvarnog sadržaja i razumijevanja stvarnosti tih zemalja, ali s obzirom na to da imperija voli da se (upravo iz tih razloga) na njih poziva, bit će teško da američki državni sekretar Blinken ide okolo i “mlati” ljudskim pravima ignorirajući ovaj izvještaj.

Na 213 strana ova studija mnogo detaljnije od B’Tselema, koji je očigledna inspiracija i ohrabrenje, opisuje niz rasističkih zakona i politika koje su provodile sukcesivne izraelske administracije, zaključujući da postoje “sveobuhvatna politika Vlade Izraela da održi dominaciju jevrejskih Izraelaca nad Palestincima i teške zloupotrebe počinjene nad Palestincima koji žive na okupiranoj teritoriji, uključujući Istočni Jerusalem”.

Poznavaocima stanja i izraelskih zakona u Palestini HRW-ov izvještaj ne nudi mnogo toga novog, ali je “bomba” što je uop

e objavljen. Osim toga, za razliku od B’Tselemovog, izvještaj HRW-a bavi se i začetkom države Izrael, odnosno etničkim čišćenjem na kojem ona počiva. Čitajući ga, može se uvidjeti razlog paničnog straha svih izraelskih vlasti od “delegitimizacije Izraela”. U neku ruku, ovaj izvještaj može se tako i shvatiti.

NEKO ĆE MORATI ODGOVARATI ZA ZLOČINE

Međutim, najrazornije u izvještaju HRW jesu preporuke. Posebno su pisane za predsjednika SAD, UN, EU, vlade drugih zemalja, Međunarodni krivični sud, izraelske vlasti, palestinske vlasti itd. Iako se ne poklapaju u potpunosti s ciljevima organizacije Boycott, Divestment,Sanctions (BDS), ima mnogo preklapanja u pozivima da se uspostavi embargo na izvoz oružja, opreme koja se koristi za represiju itd., kao i poziva da se kriminalci koji sprovode zločine protiv humanosti – aparthejda i progona – privedu pravdi.

Samo prije tri godine Norman Finkelstein je u knjizi Gaza: istraga njenog šehidstva(Gaza: An Inquest into Its Martyrdom) optužio vodeće humanitarne organizacije, među njima i HRW, za saučesništvo u zločinima nad Palestincima. “Štaviše, na 358. strani Finkelstein je postavio fotografije šest zvaničnika tih međunarodnih organizacija pod naslovom U ulogama beščašća, što je s dalekom asocijacijom na potjernice i jedini moment (gorkog) humora u knjizi”, pisao sam za Stav br. 162. Niko nije mogao predvidjeti tako vratolomni obrt.

Naravno, Kenneth Roth, direktor HRW-a, nije “samoubilački” tip i ovakav izvještaj ne bi vidio svjetlo dana da su on i organizacija pomislili da to može smanjiti broj doniranih sredstava i/ili publiku. Dakle, nešto se mijenja iz osnova u percepciji cionističke tvorevine. Istina o njenim zločinima od začeća pa do danas polako ali sigurno se probija do svjetskog javnog mnijenja. Fun fact, knjiga Ilana Pappea Etničko čišćenje Palestine prva je na “Amazonovoj” listi bestselera u svojoj kategoriji. Ljudi širom svijeta traže taj “korijenski uzrok”, koji se ovih dana mnogo pominje. I polako ga nalaze, a kada se upoznaju s njim,q shvate da ništa nije tako komplicirano kako bi to da ih uvjere “eksperti”, a to je da je jedna rasistička ideologija u kombinaciji s prljavom savješću Zapada dovela do posljednjeg kolonijalnog projekta, koji po brutalnosti skoro da nema premca. Poslije ovakvog HRW izvještaja Zapadu će biti izuzetno teško da prodaje bajke o “vrijednostima”, naravno, neće od njih odustati, ali to će već biti groteska. 

Prebacivanje fokusa na ljudska prava i borbu protiv aparthejda otvara sasvim nove perspektive za rješavanje palestinske sedamdesettrogodišnje krize. Ne, ne treba očekivati ništa sutra-prekosutra, ali valja podsjetiti da je osamdesetih u vrijeme Reagana i Margaret Thatcher, koji su zdušno podržavali južnoafrički aparthejd, malo ko vjerovao da će taj rasistički sistem represije pasti, da bi se skrhao već početkom devedesetih. Uzgred, osim što su kupovali atomsku bombu, južnoafrički zvaničnici od izraelskih učili su vještine okupacije (baš kao što američka policija uči od izraelske da koljenom davi Afroamerikance).

Koliko god je teško biti optimista na kratki rok, svi sadistički “ratovi” Izraela protiv Palestinaca uče nas da je njihova volja i želja za slobodom nesalomiva, baš kao i dostojanstvo, a to ne samo da je inspirativno nego i daje nadu. Završio bih riječima majke Razan al-Najjar, medicinske volonterke hladnokrvno ubijene snajperom u Gazi 2018. tokom Velikog marša povratka: “Mi hoćemo više od simpatije. Mi hoćemo naša prava!” Dužnost je svakog pristojnog ljudskog bića da im u tome pruži punu podršku.