Diego Arria, bivši ambasador Venecuele u UN

Danas se s dubokom boli sjećam ovog datuma, posebno zato što smo u aprilu 1993. godine, u ime UN, ponudili bosanskom narodu okupljenom u školi u Srebrenici da čuju našu poruku, da „mi predstavljamo Vijeće sigurnosti, političko vodstvo svijeta. Ovdje smo da vam kažemo da ćemo vas zaštititi. “Dvije godine kasnije svi su ubijeni.”

“Prije 26 godina, 11. jula, u Srebrenici se dogodio najveći masakr u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata, takođe i najveće zataškavanje koje je organizirao Generalni sekretarijat UN u saradnji sa glavnim državama članicama Vijeća sigurnosti

Tih je dana, dok su UN s ponosom slavile demontiranje gnusnog režima apartheida u Južnoj Africi, Evropska zajednica predložila mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu, čija je središnja tačka bila podjela zemlje na tri dijela omeđena etničkim i religioznim razlozima. Drugim riječima, nedopustiv apartheid usred Europe.

Rukom pod ruku s Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom namjeravalo se ponoviti neslavnu kapitulaciju iz Münchena 1938. godine, kada je, argumentom umirivanja Hitlera i izbjegavanja rata, nacistička Njemačka ovlaštena zauzeti, bez protivljenja, čehoslovački teritorij Sudeta, što je samo potaklo Fuhrerov apetit”, napisao je početkom ove sedmice u autorskom članku za list Heraldo Diego Arria, nekadašnji ambasador Venezuele u UN, počasni građanin Sarajeva i istinski, dokazani prijatelj Bosne i Hercegovine.

“UK, Francuska, SAD otišle su još dalje nametnuvši Vijeću sigurnosti svoju tezu da je odbrana bosanskih prava jednaka stvaranju islamske države u srcu Evrope. Kao da je iznenada, samo tako, više od polovine bosanskog stanovništva prestalo biti Evropljanima zbog jednostavne činjenice da su muslimani. Nije bilo važno što je malo evropskih prijestolnica bilo toliko multireligijsko, multietničko i tolerantno kao Sarajevo, isti lijepi i gostoljubivi grad u kojem su 1984. godine sudjelovali na Zimskim olimpijskim igrama.

Tokom tragedije u bivšoj Jugoslaviji imao sam privilegiju predstavljati svoju zemlju, Venezuelu, u Vijeću sigurnosti. Tamo sam shvatio da je, osim strašnih posljedica koje je generirala odvratna politika etničkog čišćenja bosanskih Srba, nekažnjavanje s kojim su njihove civilne i vojne vlasti mogle djelovati u toj napuštenoj državi, pridonijelo jačanju ogorčenja i radikaliziranju većine muslimana u drugim zemljama na planeti, do te mjere da smo platili tu krivicu i svi trpimo njezine posljedice.

U aprilu 1993. Vijeće sigurnosti UN-a imenovalo me je voditeljem misije u BiH, prvi put je tada Vijeće sigurnosti poslalo izaslanstvo da na terenu procijene stvarnost rata, gdje smo bili u mogućnosti potvrditi monstruoznost etničkog čišćenja, autentičnog genocida, koji je silovanje muslimanskih žena obuhvaćao kao državnu politiku.

Kada smo napuštali Bosnu, izjavio sam da je, unatoč takozvanom status zaštićene zone, to zapravo bio zatvor u kojem se činio “usporeni genocid”, potpuno nekažnjeno. Dvije godine kasnije taj je zločin protiv čovječnosti dovršen kada su srpske trupe, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, zvanog Mesar sa Balkana, ubile 8000 ljudi.

Trenutno Mladić i Karadžić izdržavaju doživotnu kaznu. Odgovorna osoba za početak rata, srpski diktator Slobodan Milošević, umro je u zatvoru u Haagu dok mu se sudilo.

Danas se s dubokom boli sjećam ovog datuma, posebno zato što smo u aprilu 1993. godine, u ime UN, ponudili bosanskom narodu okupljenom u školi u Srebrenici da čuju našu poruku, da „mi predstavljamo Vijeće sigurnosti, političko vodstvo svijeta. Ovdje smo da vam kažemo da ćemo vas zaštititi. “Dvije godine kasnije svi su ubijeni.”