Izvor: BBC

Početkom aprila 1999. godine, ribar je kod sela Tekija, u istočnoj Srbiji, primijetio kako šasija kamiona viri iz Dunava.

U njemu su bila sakrivena tijela Albanaca ubijenih tokom sukoba na Kosovu.

Tijela su ubrzo u tajnosti prebačena u masovnu grobnicu u beogradskom naselju Batajnica, sa ciljem prikrivanja zločina, navodi se u presudi Haškog tribunala.

Slične „izmještene masovne grobnice”, u kojima je ukupno bilo više od 900 tijela, pronađene su i u Petrovom Selu, jezeru Perućac i kamenolomu u selu Rudnica.

Vlada Srbije je 14. jula 2001, prije tačno dvadeset godina, objavila da te grobnice postoje.

Međutim, ni dvije decenije kasnije, puna istina je skoro pa nepoznata u srpskoj javnosti i samo rijetki pričaju o jednom od najmračnijih događaja sukoba u bivšoj Jugoslaviji.

Atmosfera, 20 godina kasnije

„Šta prevoziš?”

„Šta god mi daju, ne pitam”, kaže Vlada, glavni lik filma Teret iz 2018. godine.

Vlada je vozač kamiona i dobio je zadatak da misteriozni sadržaj sa Kosova prebaci za Beograd.

Ne vidimo šta je unutra, ali znamo.

Ognjen Glavonić, reditelj filma, kaže za BBC da „zavjet ćutanja” o ubistvima i prikrivanju tijela Albanaca nije načet, što je „podjednako strašno kao i sam zločin” i „nastavak politike koja je i proizvela te zločine”.

„Njegovanjem tišine se ti ljudi ponovo ubijaju, zatrpavaju i sklanjaju”, kaže.

Glavonić je o istoj temi snimio i dokumentarni film Dubina 2, što je bio naziv tajne operacije prikrivanja tijela.Ipak, kako kaže, neobično mu je da priča o njegovim filmovima.„Više bih volio da ih ljudi pogledaju, oni su mnogo pametniji od svega što imam da kažem – mnogo dublje i detaljnije problematizuju stvari”.„Svjesno sam odabrao da o tom zločinu pričam jezikom filma”, navodi.Međutim, to nije tako lako jer njegove „antisrpske filmove”, kako su ih mnogi nazivali, uz dosta prijetnji i uvreda, nijedna televizija u Srbiji nije emitovala.„Oni koji su bili platforma i alat za inspirisanje i huškanje na zločine, danas nastavljaju sa istim poslom, vodeći računa da ništa nepredviđeno ne dođe do nježnih i nevinih ušiju i očiju”, navodi.Film nije gledao ni Veljko Odalović, predsjednik Komisije za nestala lica Vlade Srbije, ali za BBC kaže da hoće.

Odalović navodi da su slučajevi masovnih grobnica „uzbunili Srbiju”, ali da je to nešto sa čime se ona suočila i „odgovorno pristupila istragama i pretragama”.

„Mi nijednog trenutka nijesmo zaćutali”, kaže Odalović.

„Uvijek smo govorili da smo na teritoriji Srbije u izmještenim grobnicama do sada pronašli 907 tijela kosovskih Albanaca”, dodaje.

Kako kaže, na potrazi za nestalima rade svi državni organi Srbije i Komisija je po tom pitanju uvijek imala punu podršku.

Međutim, Serbeze Hadžiju, kosovska novinarka koja se bavi ratnim zločinima na području Kosova, kaže da nije učinjeno dovoljno.

Ona smatra da državni organi Srbije „drže ljude u mraku kada je riječ o užasnim zločinima koji su se dogodili na Kosovu”.

Za mnoge zločine niko nije odgovarao ni dvije decenije poslije rata i ljudi na Kosovu su „frustrirani zato što i dalje nema pravde za žrtve”, ističe.

„Srpsko društvo pod pritiskom politike i državne propagande ne želi da se suoči sa prošlošću, nije spremno za to”, navodi Hadžiju.

Šta se dogodilo?

Ronilac Živojin Đorđević u aprilu 2001. godine ušao je u Dunav da istraži zbog čega je kamion završio u vodi.

Utvrdio je da je riječ o hladnjači, da u njoj nije bilo vozača, a da je na papučicu za gas postavljen veliki kamen.

Sljedeći zadatak je bio izvući kamion iz vode.

„Kada je hladnjača počela da izlazi vidjelo se da su vrata u donjem desnom uglu slomljena i da vire jedna-dvije noge i jedna ruka”, izjavio je Boško Radojković, forenzički tehničar, u dokumentarnom filmu Hladnjača, put mrtvih.

U njemu su bila 83 tijela i tri glave.

Vlastimir Đorđević, tadašnji načelnik Resora javne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova, prvo je naredio da se tijela zakopaju.

Naređenje je logistički bilo teško, te su tijela nešto kasnije prebačena u masovnu grobnicu u Batajnici.

U Batajnici je ukupno sahranjeno 729 tijela, kaže Odalović

Masovnih grobnica je bilo i u Perućcu (48 tijela), Petrovom selu (76) i Rudnici (54), dodaje.

Osim zakopavanja u masovne grobnice, postoje i dokazi u spaljivanju leševa kosovskih Albanaca, navodi se na portalu Rat u Srbiji – desilo se.

Đorđević je kasnije pred Haškim tribunalom osuđen na 27 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, kao i kršenje zakona i običaja ratovanja.

Osuđen je i za prebacivanje leševa sa Kosova u Srbiju.

Kazna mu je 2014. smanjena na 18 godina i trenutno je služi u zatvoru u Njemačkoj.

Vlajko Stojiljković, ministar policije i njegov nadređeni, ubio se 2002. godine pošto je Srbija usvojila zakon o saradnji sa Haškim tribunalom.

On je, prema optužnici, navodno bio zadužen za operaciju prebacivanja tijela, piše BIRN.

Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Socijalističke Republike Jugoslavije (SRJ), umro je 2006. godine u Hagu, tokom suđenja za genocid i ratne zločine počinjene, između ostalog, i na Kosovu.

Za zločine na Kosovu su u Hagu osuđeni i Nikola Šainović, Nebojša Pavković, Sreten Lukić, Dragoljub Ojdanić i Vladimir Lazarević.

Šainović je bio potpredsjednik Savezne Vlade SRJ, Ojdanić načelnik Generalštaba, Lazarević komandant Prištinskog korpusa, Nebojša Pavković general Treće armije SRJ, a Lukić načelnik MUP-a za Kosovo i Metohiju.

Potraga za nestalima

Potraga za nestalima jedna je od najvažnijih tema dijaloga Beograda i Prištine – koji je u posljednje vrijeme na veoma klimavim nogama.

Trenutno se 1.639 ljudi vodi kao nestalo na Kosovu, kaže Odalović.

Riješeno je 1.600 slučajeva, među kojima je bilo oko 300 Srba i nealbanaca, dodaje.

„Prištinskoj strani smo dali mnoge informacije na osnovu kojih su rađene ekshumacije i pronađeni su ostaci (tijela) mnogih Albanaca”, ističe Odalović.

Krajem prošle godine je u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice pronađeno nekoliko tijela, kaže.

„Dakle, nemamo nijedan razlog da takve informacije ne dijelimo i držimo za sebe – postupićemo po svakoj informaciji, nijedan predmet nećemo ignorisati”, navodi on.

Međutim, kako kaže, izmještene grobnice jesu nešto što „opterećuje čitav proces”.

Hadžiju ipak smatra da Srbija po tom pitanju nije učinila dovoljno.

Tu je, dodaje, i više od 500 Srba koji su nestali na Kosovu.

„Uskoro će liderima Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) biti suđeno za zločine tokom i poslije rata, suočićemo se sa prošlošću”, navodi ona.

Među optuženima pred Specijalnim sudom za zločine počinjene tokom sukoba na Kosovu su i Hašim Tači, bivši predsjednik Kosova, kao i Kadri Veselji, nekadašnji predsjednik kosovske skupštine.

„Nadam se da će biti pravde i za kidnapovane i ubijene Srbe”, dodaje.

Aljbin Kurti, kosovski premijer, nedavno je zatražio ostavku Odalovića, koji je u vrijeme sukoba bio načelnik Kosovskog okruga.

Odalović kaže da je bio „zatečen” zahtjevom.

Ostavku je odbio.

„Na Kosovu sam rođen, tamo sam proveo životni i radni vijek, dijelio sam sudbinu svih Srba i Albanaca i mogu svakoga da pogledam u oči”, kaže Odalović.

Šta dalje?

Vrijeme prolazi, a porodice nestalih se još nadaju da će vidjeti najbliže, kojih već dugo nema.

Odalović kaže da odnosi Beograda i Prištine mogu da se značajno poboljšaju ukoliko se bude postupalo po zahtjevima i jedne i druge strane.

Međutim, kako kaže, Priština „uporno odbija i ignoriše zahtjeve iz Beograda”, iako su im predati svi dokazi, dokumenti, izjave i snimci.

„U mrtvačnici u Prištini imamo 354 tijela i djelova tijela za koje ne znamo kome pripadaju”, navodi.

Odalović upućuje „još jedan apel Prištini da pozove strane eksperte kako bismo porodicama dali odgovore na pitanja čija su to tijela.”

„Ona nijesu u Beogradu, nego u Prištini”, kaže.

Hadžiju ocjenjuje da su politički lideri Kosova i Srbije u posljednjih 20 godina učinili veoma malo kada je riječ o pomirenju.

„Oni zapravo podstiču podjelu i mržnju”, navodi.

Ipak, misli da bi nove generacije mogle da donesu promjenu, iako nije lako da se društvo suoči sa „gorkom prošlošću”.

„Srbija se i dalje ne bavi time i ne pokušava da procesira ratne zločince, a dok ne bude pravde ne vjerujem ni da će biti bolje u budućnosti.

„To je veliki teret za novu generaciju, ali vjerujem da će oni moći da promijene narativ i da će ići ka pomirenju i miru”, kaže Hadžiju.

O preuzimanju odgovornosti i međugeneracijskom odnosu na neki način govori i film Teret.

„Generacija koja je učestvovala u zločinima, na kraju ili nije imala dovoljno hrabrosti ili nije pronašla način i formu da o tome progovori ili se sa svim idejama i zločinima počinjenim u njeno ime i danas identifikuje”, kaže Glavonić.

Umjesto preuzimanja odgovornosti, kaže, nastavilo se sa drugačijim pristupom.

„Ta generacija nije ostavila samo ratove, nego i laži i ćutnju, a najteže je u takvoj situaciji naći jezik kako da progovoriš i da te čuju”, navodi.

Ljudi koji danas govore o tome jesu manjina, smatra, ali i ističe da „svaki glas koji se pusti o tome trasira neke staze za nove naraštaje”.

„Ja sam za to izabrao film i nekako se nadaš da će to kroz tu džunglu agresije i spinova doći do nekoga, makar jedne osobe, nadaš se da svaki taj korak vodi ka nastavku staze.

„Prave se staze koje polako postaju vidljive”, zaključuje.