izvor:Oslobođenje.ba

Čovjek koji je nas je navikao na zapaljive poruke, poruke mržnje, prijetnje i straha, poruke koje potpiruju sukob i kojem je zbog govora mržnje, vrijeđanja i fašizma zabranjen ulaz u Hrvatsku i Kosovo je Aleksanar Vulin ministar unutrašnjih poslova Srbije.

Da iz Srbije stižu otrovne strelice navikli smo u posljednje vrijeme, no, lik i djelo ministra Vulina dokazuje kako bogatsvo, političke funkcije i moć zaista mogu promijeniti čovjeka, onog koji kao ministar Vulin ne mari sa etičke i ljudske vrijednosti to očito nije bilo teško. Nekada je bio zakleti revolucionar, želja za silom i da ima moć odveli su ga drugim putevima. Javnost i mediji u Srbiji koji nisu pod šapom vladajućih političkih opcija opisuju ga kao političkog satelita nekada Slobodana i Mire Milošević (Marković), Ivicie Dačića, a danas predsjednika Srbije  Aleksandara Vučića koji ga je lanisrao na bitne ministarske pozicije. Poznato je da je Vulin iako nije služio vojni rok zbog, kako je naveo, slabog vida bio ministar odbrane Srbije. Politički oponenti tvrde da je izbjegavao vojsku. 

Rođen je 1972. godine u Novom Sadu. Osnovnu školu završio je u Novom Sadu, gimnaziju u Sremskim Karlovcima. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Kragujevcu. Jedan je od osnivača Jugoslovenske ljevice (JUL), gdje je bio portparol, kao i zamjenik predsednice Direkcije JUL-a Mire Marković, supruge ratnog zločinca, balkanskog kasapina Slobodana Miloševića. Bio je i predsednik Jugoslovenske revolucionarne omladine.

Godine 1998. podnio je ostavku na sve funkcije u JUL-u, nakon formiranja Vlade SPS-a, SRS-a i JUL-a. To mu se nikako nije dopalo, kažu da je na sastanku GO JUL-a izgovorio: „Dosta nam je ratnih bubnjeva. Moramo se okrenuti dijalogu sa Zapadom“. 

Danas je priča posve drugačija. 

U Srbiji je poznat kao ministar u uniformi, jer uniforme vojske, policije i ko zna koje ne, izuzetno često nosi, zamjerali su mu što je nekoliko puta grb Srbije na vojnoj uniformi nosio na pogrešnoj strani. Kompleks neostvarenog vojnika iz mladositi očito je učinio svoje. 

Političari čiji je sluga Vulin bio od početka karijere do danas znali su i znaju da je za slavu i moć spreman govoriti bilo šta, Albance nazivati Šiptarima, Hrvate ustašama, Bošnjake mudžahedinima. Potpirivati mržnju, zveckati oružjem, pozivati na rat i sanjati o “Srpskom svetu”. 

Srpsku javnost uvijek aktivni Vulin zaintrigirao je i u aferi “Tetka”, kada nije uspio dokazati odakle mu novac za kupovinu stana vrijednog 229.620 Eura dok je imao platu od oko 900 eura. Vulin je kao izvor finansija za kupovinu stana naveo svoju tetku iz Kanade koja mu je kako je tvrdio posudila novac. Tvrdio je kako je u Srbiju nezapaženo uno tetkinih 205.000 evra – u djelovima po 9.000 čime je izbjegao da suma bude prijavljena carini. Ukoliko je ovo tačno, Vulin je morao čak 23 puta da putuje iz Kanade u Srbiju sa novcem. Ovo objašnjenje, naravno, nije u skladu sa ostalim prikupljenim dokazima.

Ministar policije koji nema veze sa policijem, ministar odbrane koji nije bio vojnik, revolucionar koji je postao nacionalista, kameleon koji je spreman prilagoditi se retorički i ideološki vladajućim politikama zarad vlastitog prosperiteta, to je Aleksandar Vulin. 

Uspio je od kada je vještim poltronskim manevrima zasjeo na bitne političke pozicije posvađati i uvrijediti sve i svakoga, Hrvate, Bošnjake, Crnogorce, Albance. To mu je očito funkcija. Dobar je samo sa jaranom Miloradom Dodikom sa kojim ponekad zapjeva poneku četničku pjesmu poput onu Baje Malog Knindže sa Manjače krenuli su vuci.