– Sa postojećim ustrojstvom EU, obavezujući pravni sporazum između Srbije i Kosova neće biti ni dogovoren ni potpisan. Čak i da taj sporazum bude i potpisan, bilo bi kao i da nije: potpisano na ledu, pa prinijeto vatri, piše Vuk Drašković u kolumni za Blic.

Evropska unija danas ne može da obaveže nikoga na bilo šta. Svaka odluka o bilo čemu mora da bude izglasana saglasnošću svih članica Unije. Samo jedna država, pa i ona najmanja, svojim vetom može da blokira sve. Preporuke, rezolucije, deklaracije, pa i same konsenzusom donijete odluke, ne moraju da se poštuju. Nema odgovarajućih sankcija za neposlušne članice, za režime i firere koji krše i temeljne vrijednosti Unije, nema sankcija za one koji su, tobože, za članstvo u EU, a njihovi “briselski” vozovi se kreću ka Moskvi, Pekingu, Minsku, Teheranu…

Žmuriti i ne talasati! Ovo je strategija briselske administracije. Kao da duh Nevila Čemberlena iz tridesetih prošlog vijeka kormilari Evropskom unijom. Appeasement! Popuštati diktatorima, pa ih i pomagati, radi očuvanja mira. Stabilokratija je sadašnje ime sadašnjim Čemberlenima. Izbjegavati sve što može da izazove buru.

Briselske pregovore između Srbije i Kosova dodatno čini iluzornim i blokada Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Sve da čudom nekim, pregovarači iz Beograda i Prištine potpišu traženi sporazum, njega mora da potvrdi i Vijeće sigurnosti UN, a to svojim vetom može da spriječi bilo koja od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti.

Izvesno je da normalizaciju odnosa između Srbije i Kosova ne žele da spriječe ni SAD, ni Francuska, ni Britanija, a možda ni Kina. Rusija, nažalost samo Rusija. Zamrznuti kosovski sukob uže je oko vrata Srbije, ali su za taj konopac privezani svi sadašnji planovi Putinove Moskve u njenom prodoru u takozvani “srpski svet” na Balkanu.

Dvadeset i šest je godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je prekinut rat u BiH, i dvadeset i jedna godina od kumanovske kapitulacije Miloševićevog režima i Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN, kojima je okončan rat na Kosovu. Ne zaboravimo. Mir nije dogovoren u pregovorima, u bilo kakvom dijalogu zaraćenih strana. Mir je nametnut. I nametnuli su ga Amerika i NATO alijansa.

Sudbina silom postignutog mira prepuštena je Evropskoj uniji, njenim najboljim namjerama, donacijama, fondovima. Bez štapa, sa mnogo mrkve, izrežiranim pohvalama i stidljivim prekorima, Brisel je dvije decenije nastojao da evropeizuje i civilizuje i dalje u rat i mržnju zagledana plemena u srcu Balkana.

Rezultat je porazan. Srbija, BiH i Kosovo su, mentalno, u ratnim devedesetim. U devedesetim je i Hrvatska, bez obzira na njeno članstvo i u EU i u NATO alijansi.Ruska agentura, popovi srpske crkve i sve bučniji ideolozi ujedinjenja “srpskog sveta” u devedesete su sunovratili i Crnu Goru.

I u Vašingtonu, i u Berlinu, i u Parizu, i u Londonu, dominiraju i razočarenje i umor od Balkana. Strpljenje je pri kraju. Nameću se, kao nužna, nametnuta rješenja. Zakonom o kažnjivosti poricanja genocida u Srebrenici i veličanje ratnih zločinaca, Valentin Inzko najavljuje radikalni balkanski kurs Zapada, bez obaziranja na gunđanja iz Pekinga i Moskve, Dodikove prijetnje otcjepljenjem Republike Srpske, antizapadnu i medijsku i političku pomamu u Srbiji. Ko neće milom, moraće silom.

Svijet je ponovo pred lomovima, i regionalnim i globalnim, sličnim onima iz vremena pada Berlinskog zida. Neizbježan je sukob trojne alijanse SAD-NATO-EU sa imperijalnim ambicijama komunističkog režima u Pekingu i antizapadnim malignim uticajem staljinističkih nostalgičara i jastrebova u Kremlju.

Ta Rusija je protivnik, ali ne i strateški neprijatelj. Odustajanje američkog predsjednika Bidena od blokade ruskog gasovoda Sjeverni tok, najava je raznih dogovora. Ustupak za ustupak. Krim za Kosovo. Vladimir Putin to traži odavno.

“Srpski svet” je moskovski žeton za trgovinu. Beogradski ideolozi tog projekta Velike Srbije unaprijed su žrtvovani taoci jedne opasne iluzije. Opasne i po Srbiju i po cijeli srpski narod u državama na ruševinama Jugoslavije.

Zapadni svijet, evropski svijet, a ne ni topovi ni popovi.