piše: Dragan Bursać

Milorad Dodik govori kako “hodža araluče“ dok uči ezan i kako mu to jako smeta. Dakle to je jedan narativ koji je sve vrijeme išao od vrhuške entiteta – i u ratu i danas, a po kome su Bošnjaci muslimani, niža bića, “poturice i balije“, bezvrijedna, nezasluženo živa i ovdje naseljena, a njihovi vjerski objekti nekakvi reprezenti “Turaka“, koje treba uništiti, dići u vazduh i sravniti sa zemljom.

Ako pitate Okružno javno tužilatvo u Banjaluci, šta se desilo sa pet namjerno i nasilno uništenih dažmija na tom području za vrijeme rata, reći će vam da je riječ o zastarjelim predmetima (sic!).

Jednom riječju, vuk ujeo magare, preciznije četnik spalio i minirao džamiju. Nekažnjeno.

Kad se ratni zločin podvede pod seosko huliganstvo

Kako navodi portal Detektor.ba, iz Okružnog tužilaštva objasnili su da su rušenje džamija: Zulfikar-pašine i Mehdi-begove u Banjaluci, džamija u mjestima Perino Polje – Čikule (opština Gradiška), džamije u mjestu Tekija i džamije u mjestu Orahova u naselju Haluga (opština Gradiška) istraživali kao krivično djelo “uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika” iz Kaznenog zakona SFRJ.

Čega li su se oni dosjetili?!

Kako bi obezbijedili potpunu minimizaciju ratnih zločina i očevidnog urbicida koji je sistematski sprovođen diljem banjalučke regije sa jasnim ciljem etničkog čišćenja, u Okružnom tužilaštvu su tretirali ovaj očigledan ratni zločin kao neku vrstu blažeg prekršaja.

“Isti taj zakon je primijenjen kao najblaži za počionica s obzirom da je naprijed opisano krivično djelo propisivalo kaznu zatvora od jedne do 15 godina, pri čemu zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa kada protekne 15 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvorska kazna od deset godina”, kaže za Detektor, Aldina Suljagić-Piro iz Uprave za pravne i administrativne poslove Islamske zajednice u BiH.

Što će reći, da se ne lažemo, rušenje džamija u banjalučkoj regiji je predstavljeno tri decenije kasnije onako kako se i desilo-kao nebitnost, kao nezainteresovanost kao i blaga neugodnost. Dok su, primjerice u Sarajevu za vrijeme rata sačuvani gotovo svi vjerski objetki, a ne zaboravimo, Sarajevo je bilo izloženo baražnoj paljbi, granatiranju i snajperisanju od strane pripadnika Vojske Republike Srpske, u Banjaluci, treba li to napominjati nije bilo ratnih dejstava, a i uništene su SVE džamije.

Podsjećanja radi, bez bilo kakvih ratnih dejstava, samo u Banjaluci, planski je uništeno 16 džamija, a u toku rata na teritoriji koji su kontrolisali bosanski Srbi, uništeno je 534 džamije. Vjerovali ili ne.

I onda se ta pervertija i perverzija samo i jedino može tumačiti kao iskrivljeno poimanje stvarnosti u kojoj prvi i gruntovni vlasnik entiteta, Milorad Dodik govori kako “hodža araluče“ dok uči ezan i kako mu to jako smeta. Dakle to je jedan narativ koji ide i koji je sve vrijeme išao od vrhuške entiteta-i u ratu i danas, a po kome su Bošnjaci muslimani, niža bića, “poturice i balije“, bezvrijedna, nezasluženo živa i ovdje naseljena, a njihovi vjerski objekti nekakvi reprezneti “Turaka“, koje treba uništiti, dići u vazduh i sravniti sa zemljom.

Na ovom rasističkom principu, u konačnici, zatrte su gotovo sve islamske bogomolje na teritoriji RS-a, i taj princip nije bio nikakvo izdvojeno i izolovano huliganstvo, kako ga i danas Okružno tužiteljstvo u Banjaluci nastoji prikazati radi zastare predmeta, nego dobro organizovan planski zločinački poduhvat.

Znate, nije tek tako lako srušti Fehadiji ili Aranudiju, nije to “grupica pijane djece“, nego sila iza koje stoji, preciznije ispred koje stoji državni aparat.

O apaluzima, nakon dizanja u zrak simbola religije ali i svjetske kultrune baštine u Banjaluci, ne treba trošiti riječi, ali valja napomenuti da je ideološka priprema, da bi živi ljudi aplaudirali devastaciji i zlu, trajala godinama, decenijama i vijekovima unazad.

Pa je onda pravo čudo da je Tužilaštvo okružno u Banjaluci samo pet džamija “sakrilo ispod žita“ i pokušalo-i uspjelo- da ih tretira kao ruševne objetke nastradale od strane nepoznatih huligana, čije zlodjelo je ionako zastarilo.

Toliko o nekažnjenim rušiteljima i tada srušenim objektima. I da se razumijemo, ukoliko svijet, ali prije svega država Bosna i Hercegovina ne povede računa o načinu na koji se tretiraju vjerski objekti, kulturno-povijesni spomenici, kao i njihovo zločinačko rušenje, ovakvih naslova će biti sve više i više u skorijoj budućnosti.

Krvici na slobodi, ljudi dobre volje kamenovani

A krvici?

Vidite i dan danas, nakon bezmalo tri decenije se licitira sa imenima zlotovora koji su ovo uradili. Nikad niko nije osuđen. Ono što znamo je da je, primjerice, rušitelj Aladže u Foči, Goran Mojović, kako navodi Detektor, nedostupan javnosti (čitaj daleko je od organa gonjenja BiH) koji ga i ne gone nešto posbeno.

Inače,Tužilaštvo BiH je krajem 2018. godine podiglo optužnicu prema kojoj je taj isti Goran Mojović optužen da je počinio krivično djelo “zločini protiv čovječnosti”.,

Na koncu, jedina posljeratna žrtva, čitavog sramnog skandala oko rušenja dažmija i nemogužnosti procesuiranja zločinaca, bio je Murat Badić, Bošnjak koji je došao na polaganje kamena temeljaca za Ferhadiju u Banjaluci 2001 i koji je poginuo u najgnusnijem kamenovanju od strane istih onih što su se smijali i aplaudirali, dok je Ferahadija letjela u vazduh. Nekažnjeno, dabome!

A poslije svega, ostaje izjava jednog razaočarnog čovjeka na tviteru, koji kaže da se rušenje vjerskih, kulturnih i povijesnih obejkata lokanih Bošnjaka u Banjaluci i diljem Republike Srpske, barem kroz naočale Lokalnog tužilaštva svelo na puko kršenje pravilnika o uklanjanju objekata…