Iz priloženog dokumenta, koji je samo jedan u nizu javnih istupa Bošnjaka može se utvrditi antifašističko djelovanje i namjera da se Romi sačuvaju od genocida. U konačnici, Bošnjaci su uspjeli u tome da zaštite Rome, što je svakako jedan od rijetkih primjera u regiji, ali i općenito u Evropi.

Bošnjaci su tokom Drugog svjetskog rata kontinuirano pomagali svojim komšijama koji su bili na meti ustaša. Bez obzira da li se radilo o Romima, Jevrejima ili Srbima, Bošnjaci su bili spremni riskirati čak i svoj život kako bi stali u zaštitu svojih komšija.

U arhivskoj građi postoji mnogo dokumenata koji svjedoče o humanosti Bošnjaka, a također do sada je napisan i značajan broj stručnih radova, publikacija i eseja na tu temu. 

Posebno su Bošnjaci vodili računa o Romima, koje su pokušavai sačuvati od genocida na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Jedan događaj posebno je bio značajan u pogledu brige o Romima. Naime, u Travniku tokom 1942. godine dolazi do ugnjetavanja romskog stanovništva od strane ustaškog režima, na što su reagovali tadašnji bošnjački intelektualci. Presudno je bilo odvođenje nekoliko travničkih Roma u Jasenovac, što je rezultiralo glasnom reakcijom u vidu Rezolucije i otvorenog zalaganja.

Tekst rezolucije najbolje opisuje napore Bošnjaka, koji su Rome smatrali dijelom svog naroda, rizikujući tako da padnu u nemilost tadašnjeg režima. 

Zenički Bošnjaci (tada Muslimani) na dešavanja u Travniku reagirali su hitnim zasjedanjem, u okviru kojeg je donesen proglas u vidu sljedeće Rezolucije.

ZENIČKA REZOLUCIJA (Zenica, 26.V. 1942.)

Zenički muslimani održali su sastanak povodom upućivanja u sabirne logore muslimana takozvanih “Cigana” iz Travnika i povodom glasina da će se isto tako postupiti i s ostalim muslimanima takozvanim “Ciganima” Herceg Bosne, pa su nakon svestranog proučavanja ovog za islamsku zajednicu vrlo važnog pitanja konstatovali sljedeće:

Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera Islama ne poznaje podjelu ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vrijednosti, pošto su najpribraniji kod Boga dž.š. samo oni, koji se najtačnije drže propisa vjere.

1. Muslimani takozvani “Cigani” jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih muslimana. Rađaju se u miru kao muslimani, vode se u istim matičnim knjigama, izvršavaju sve obrede Islama, žene se i udaju sa ostalim muslimanima i muslimani ih nisu nikada smatrali, da su što drugo nego muslimani kao i istali. Uvijek su sa ostalim muslimanima jednako izvršavali vjerske i državne dužnosti, a uvažavali su i ista prava kao i svi muslimani u svim vremenima svoje prošlosti i sadašnjosti. Svi muslimani bez razlike ih i sada kao i uvijek smatraju dijelom svoga vlastitog i zajedničkog tijela, te najenergičnije i najžešće osuđuju svako izdvajanje i razlikovanje ovih muslimana od ostalih. Svi muslimani hoće i jednodušno traže, da ovi muslimani imaju isti položaj kao i svi ostali muslimani Herceg Bosne. 
2. Pod pojmom “Cigani” imade se smatrati samo necivilizovani nomad (skitnica) koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi lupeški život i za koga ne postoje nikakve ni državne ni druge granice.
3. Postoji odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30. VIII 1941. broj:3266/41 koja određuje, da se u tzv. “Bijele cigane” muslimane nema dirati, jer su isti imadu smatrati Arijevcima. S toga i na iste ne smiju se primjenjivati nikakve mjere već određene, ili koje će se u buduće odrediti protiv “Cigana”.

Prijepis ove odredbe se prilaže.

Radi toga su zenički muslimani odlučili, da ove svoje zaključke i konstatacije upute svojim najvišim vjerskim vlastima od kojih žele i traže slijedeće:

Da se najžurnije učini sve potrebno, da mjerodavni faktori pozovu sve upravne vlasti, da je odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30.VIII 1941. br. 32661/41. strogo respektuje i da se ovaj dio našeg muslimanskog elementa kao i svi muslimani, koji imaju svoja stalna boravišta i zanimanja zaštite.

1. da se najžurnije zatraži, da se svi oni, koji su već odvedeni u sabirne logore povrate svojim kućama i našoj muslimanskoj zajednici.
2. da se zatraži od mjerodavnih faktora, da se one vlasti i organi, koji rade protivno ministarskoj odredbi od 30. VIII 1941. br. 32661/41 pozovu na odgovornost i privredu zasluženoj kazni.

Iz priloženog dokumenta, koji je samo jedan u nizu javnih istupa Bošnjaka može se utvrditi antifašističko djelovanje i namjera da se Romi sačuvaju od genocida, što je svakako jedan od rijetkih primjera u regiji, ali i općenito u Evropi.