Prema tadašnjem srpskom planu, na područje Sandžaka, ondje gdje većinom žive Bošnjaci, trebalo je sistematski postepeno naseliti nekoliko hiljada hrvatskih Srba, čime bi se trajno promijenila struktura stanovništva i narušio sklad življenja sandžačkih Bošnjaka, Srba, Albanaca i Goranaca. Znajući da taj plan u velikoj mjeri može naštetiti Bošnjacima Sandžaka, predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 12. augusta 1995. godine piše pismo Nugroho Wisnumurtiju, predsjedavajućem Vijeća sigurnosti UN-a.

U prvim danima nakon vojne akcije Oluja, kojom su reintegrisani okupirani dijelovi Republike Hrvatske, veliki broj hrvatskih Srba napustio je svoje domove, naseljavajući gradove Srbije, ali i dijelove Bosne i Hercegovine koji su bili pod okupacijom Vojske Republike Srpske (VRS). 

Tadašnji zvanični Beograd napravio je plan doseljavanja Srba iz Hrvatske, a jedna od planiranih lokacija na koje su Srbi trebali biti naseljeni bila je srbijanski dio Sandžaka. 

Prema tadašnjem srpskom planu, na područje Sandžaka. ondje gdje većinom žive Bošnjaci, trebalo je sistematski postepeno naseliti nekoliko hiljada hrvatskih Srba, kako bi se na taj način trajno promijenila struktura stanovništva i narušio sklad življenja sandžačkih Bošnjaka, Srba, Albanaca i Goranaca koji tu žive. 

Znajući da taj plan u velikoj mjeri može naštetiti Bošnjacima Sandžaka, predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 12. augusta 1995. godine piše pismo Nugroho Wisnumurtiju, predsjedavajućem Vijeća sigurnosti UN-a. 

U pismu se između ostalog navodi:

“Prošle sedmice Beograd je, preko Crvenog krsta, zvanično najavio da će 1.500 izbjeglica iz Hrvatske naseliti u Novom Pazaru, a 1.000 u Sjenici. Očekuje se uskoro rasporede i za ostala naselja u Sandžaku. Očita je namjera Beograda da nasilno promijeni etnički karakter Sandžaka u korist srpskog življa. Budući da su u genocidu nad Bošnjacima 1992./93. dokazano učestvovali i Srbi iz Hrvatske, ovim je praktično stvorena situacija da se u istom prostoru nađu dželati i žrtve. Bizarniji scenario teško da bi se mogao zamisliti.

S druge strane, intenzivno je zaposjedanje sandžačkih sela, iz kojih su posljednjih godina Bošnjaci, metodima državnog terora, bili prinuđeni da bijegom sa vijekovnih ognjišta spašavaju goli život. Radi se o 51 takvom selu u okolini Priboja i Pljevalja, uz granicu sa Bosnom. Sve ove činjenice potvrđene su i sa lica mjesta i bliže opisane u pismu koje sam upravo primio od Muslimanskog Nacionalnog Vijeća Sandžaka (Bošnjačko nacionalno vijeće – BNV).

U ime državnih organa Republike Bosne i Hercegovine, najenergičnije protestvujem zbog opisanih postupaka kojima se, pod izlikom humanitarnog zbrinjavanja izbjeglica, zapravo mijenja postojeće demografsko stanje i vrši etničko čišćenje ove tradicionalne bošnječke regije. Poštovani gospodine, molim Vas da preduzmete korake koje zahtijeva ozbiljnost situacije.”

Ova reakcija predsjednika Izetbegovića u velikoj mjeri je doprinijela da ne dođe do masovnog doseljavanja Srba iz Hrvatske na teritoriju Sandžaka.